Tu les chiens aboyer?

Oblaže se strast koju performira kroz celodnevna pražnjenja. Nalazi je na neverovatnim mestima kako stoji ispred peščanog kaligrafskog kalupa i zaoštrenim krajem štapa prošarava sudbiski garabato. Kroz godišnja doba njenih želja struji ikonički Nalik u potrazi za njenom trijagramskom kombinacijom; da bi bio bilo gde van sveta on mora biti beskrajno zemaljski raznovrstan, mora živeti žilama flosa, zabijati se životinjama u organe, mora se polomiti u tečnoj kresti nemogućeg doma. Kao takav, on je inventor Ambijenta, sakralni trkač, zadovoljan i šćućuren gorostas, ameba na promaji nenametljivog, puštaoc svetlosnih traka koje nalaze nju…

Ne, on nije u ljubavi, on je u mnogo suptilnijem hodniku potrebe.. on hoda zaslepljujuće i blistavo odzvanja zvukom metalnih peta…Tako lupkajući, on otvara njena nalazišta u obliku mrkozlatastog dazlinga: ona ispunjava smrt, ali pritom ne sumrači život…

San Blasteričnih ravni

Kao da sam mali, iz niske decibelske pentralice sve se povlačilo u tišinu, svaki od pasa koji su gledali u pravcu U imali su po jednu hramljivu nogu…

Okolina je sva bila plastelinska, sve je o sebi vodilo računa, iako je dvogrbi huk sna grabio, ne delujući samo na prostor. Sve je bilo nepokretno i sve se obnavljalo. Disalo je, ali samo radi pojave udomljenih sablasti koje ne žele biti prepoznate… Ja sam disao plućima prizora, no to i nisam bio ja, prizor je prizorom kvadrirao i respirirao - pozivao je let krvavih odrezaka u jatu… Horizont je postupno i neusklađeno širio izdubljivanja, inficirao je preko meskalinskog prisustva varioličnu tišinu. Najednom, skup živih posetilaca učestvuje u opsadi, sakuplja moje podatke sasvim jasno i slika trenutno postaje ophrvana piskavim, belošumno migrenskim bolom… Počinje leteća igra raskomadanih derviša u njihovoj morbidnoj moći da rasipaju žutilo; najednom, shvatam da me ti komadi prskaju mokraćom životinje koja je žrtvovana. Disanje se zaključalo. Ta je životinja bila kužna, u stvari, moje kardije su je prizvale da bi je podvalile.

Ja ližem. Svejedno kome.

Kojim se sportom baviš?

On je maštovit, seksualno dromoiruptivan, mnogi ga jednostavno obožavaju jer je on zanimljiv, lep, zbunjen, nedostižan, inhibirajući, konverzan, prenosiv, učtiv i bezobrazan…kod njega možete voleti sve, samo ukoliko napustite vezivno tkivo njegovih osobina ponaosob. Ali ako njega shvatite kao konkluzivni splet raspoloživih zakona koji dopiru iz vašeg raspoloženja, onda ćete vi biti na gubitku. Tada ćete videti veoma komplikovano demonsko opovrgavanje inteligencije koja najednom postaje površna. Kakvo razočarenje! On je bio savršeno satkan od slabosti koje je jedino on dovodio u stalno u upitnost, ciljajući zapravo na vaše propuste opovrgavajući vam metod, zamerati vam na vlasništvu nepreispitanih pulzija, razoriće vam estetski konformizam, način na koji držite šoljicu kafe, posunovratiće vam govor u nebitno od kojeg toliko bežite ili ne…bež……

On je izazov, nesportski u strukturama ponašanja, ali u svojoj tajni je dobar otac, pažljiv suprug, ruka koja eliminiše okolinu. On demontira unutrašnjost i njene motive. On primenjuje ovaj Ničeov geg, kao što je on njega sa apetitom mazao na sopstvenu slabost sraslu sa verom poput ohlađene lave. Njega možete lako naći na adresi: Luminocentrični terarijum br. 16. U tom stanu se događa skenerski halo, ESP planete.

Još samo ovo: a ko je on?

Pregled problema čulnosti u okvirima ostrvske moralne filozofije podrazumeva kretanje koje svoje motive nalazi prevashodno u napetosti između novovekovne ideje subjektivnosti i nasleđenog teološkog okvira koji u osamnaestom veku uveliko ulazi u opšti proces sekularizacije. Štaviše, sekularizacija morala koju je izvelo prosvetiteljstvo dovela je u pitanje status moralnosti koji je do tada počivao na izrazu božanskog zakona. Posledice tog procesa ogledale su se u tome što je i sam pojam morala dobio jedno specifično mesto u kulturi prosvetiteljstva. Međutim, pojam morala je prošao kroz različite istorijske modifikacije. Kod Cicerona je reč moralis izvedena iz grčke reči ethikos i znači nešto što se odnosi na karakter, gde ljudski karakter nije ništa drugo do njegove urođene dispozicije da se sistematski ponaša na izvestan način pre nego na neki drugi. U petnaestom veku se u engleskom jeziku upotreba reči moralno pretvara u imenicu, gde je reč „moral“ vezana za književnost i označava praktičnu pouku iz nekog književnog odlomka. U tim ranim upotrebama izraz „moralan“ još nije diferenciran od izraza kao što su „razuman“ (reasonable) ili „sebičan“ (selfish), ili pak izraza kao što su „zakonit“ (legal) ili religiozan (religious), a njegovo bi značenje bilo najbliže izrazu „praktičan“. Dalja diferencijacija pojma morala zadobija svoje suženo značenje, tako da se u sedamnaestom veku ograničava na seksualno ponašanje, u smislu da je neko nemoralan onda kada je seksualno raspušten. U poznom sedamnaestom i početkom osamnaetog veka, reč „moral“ je označavala posebnu sferu u kojoj su pravila ponašanja - razlučena od svog teološkog, pravnog, estetskog okvira – dobila samostalni kulturni prostor. Ovaj emancipatorski potencijal prosvetiteljstva je duboko uticao i na religiju tako da ju je na izvestan način i apsorbovao, što je rezultiralo promenama u oblicima verovanja. Problem utemeljenja moralnosti je u ostrvskoj moralnoj filozofiji baziran na ideji lex naturalis, moralnost prolazi kroz svojevrstan proces naturalizacije u kome je pojam božanskog zakona koji je nasleđen iz hrišćanstva sinoniman sa prirodnim zakonom imanentnim ljudskoj prirodi. Hrišćanska religija objave postaje tako prirodna religija koja svoj najtipičniji izraz zadobija u deističkim moralnim filozofijama. Read the rest of this entry »

Problematsko polje kojim struji tema tela i tema čulnosti, u koje se smešta francuski estetičar Michel Dufrenne, svoju će eksplikaciju zadobiti u otvorenom asociranju između različitih umetničkih praksi. Na izvestan način Dufrenne nastavlja nit koju je minuciozno plela fenomenologija počev od Husserla, no čije je odlučujuće čvorove uplela upravo francuska fenomenologija, prvenstveno filozofije Maurice Merleau–Ponty-a, i Jean Paul Sartre-a.

Michel Dufrenne je svoj estetski opus započeo u krugu Etiennea Sourioua, koga je sam smatrao osnivačem moderne francuske estetike. Izuzetno aktivan, kako na univerzitetu tako i izvan te institucije, Dufrenne je objavljivao redovno u časopisu Revue d’ esthétique; učestvovao je u zasnivanju i uređivanju specijalizovane biblioteke za estetiku; angažovao se i na međunarodnom nivou, tako da postaje počasni predsednik Internacionalnog kongresa za estetiku u Notingemu 1988 godine, nasleđujući dotadašnjeg predsednika Sourioua. Kao fenomenolog, Dufrenne ostaje na estetskom iskustvu, na svojevrsnom konceptu estetike kao fenomenologije (iskustvo osetnog), ali istovremeno pripada i duhu Baumgartenove aestheticae, kao scientia cognitivis sensitivae (nauke o čulnom saznanju). Osnovna tema na kojoj gradi svoju estetiku je tema telesnosti. Na izvestan način, Dufrenne reinterpretira telesnost u duhu filozofije Merleau-Pontya, no svoj komentar gradi van ontologije tela pokazujući u izvornom sloju osetnog integrisanu pluralnost čula koju otvara sloj pre-osetnog. Ovaj sloj upućuje Dufrennea na izvornu pluralnost čula, kao i ka revidiranju uveliko uspostavljene dominacije oka, što je i glavni motiv u njegovom delu Oko i uho, i na čijim stranicama nalazimo produbljenu svest o tome da je na samom izvoru fenomenologije jedno ne koje gradi transosetno a koje se jedino nadaje govoru. Dufrenne će u razmatranju čula krenuti od senzacije, odvajajući je od njenog statusa elementa svesti. Senzacija je shvaćena kao imanentno svojstvo objekta. Pošto osećanja nisu (samo) elementi svesti refleksija ne polaže prava na njih. Razlog tome leži u funkciji čula. Njihova funkcija se ne sastoji u beleženju kvaliteta jer se osećanje ne odnosi samo na jedno čulo. Zapravo, ono što se oseća nije neki kvalitet koji je viđen, čut, omirisan, već je to jedna svetska celina, jedan modalitet u kome je sopstvo isprepleteno sa svetom. Ova multiosetnost izrasta iz jedne nebule iz koje se nastavlja dalja diferencijacija čulnosti, no već se u njoj uspostavlja korelat u kome je sopstvo neodvojivo od sveta. Dufrenne u ovoj čulnoj diferencijaciji prati njen intersenzualni aspekt koji će biti konstitutivan za svaku estetičku praksu, kao i za svaku estetizaciju uopšte, no, on odatle izvlači i konsekvence koje problematizuju status opažanja u fenomenologiji. Dopuštajući jedan izvorniji sloj čiji se izraz diferencira u čulnost, sa jedne strane, i afektivnost, sa druge, Dufrenne je područje osetnog kao pred-osetnog vratio apsolutnoj neposrednosti. Na taj način se izražajnost pripisuje kvalitetu osetnog. Ovaj uvid otvara Duffrenu najslabije tačke fenomenologije, ali ga isto tako uvodi i u polemiku sa njenom dekonstruktivističkom kritikom, što pokreće redefinisanje temeljnih pojmova i njihovih funkcija, poput izraza i znaka, jezika i govora, asocijacije i asociranja, kao i evokacije i evociranja. Statusi nekih od ovih pojmova su u fenomenologiji bili problematični i često su u ekspliciranju bili svođeni samo na njihovu operativnu ulogu, npr. u opisivanju pukih psiholoških mehanizama. No, i Dufrenne smatra da je senzacija pojam opterećen asocijacionizmom i da zatvara subjekat u njega samog. Zato uvodi pojam osetnog kome je imanentna mogućnost osećanja. U drugom slučaju, ovi pojmovi su bili derivirani iz temeljnijih i izvornijih pojmova. Read the rest of this entry »

U subotu 1. marta pocinje dvodnevni simpozijum o filmu i filozofiji koji se odrzava u Crnoj kuci (Vojvode Bojovica?). Ucesnici simpozija ce izlagati teme koje se odnose na odnos filma i filozofije.

Film je vec vise od pola veka evoluirao u reciprocitetu sa ljudskom percepcijom, od doba cinecenta do modernog 3d animiranog filma…sve to je usloznilo i pristupe filmu koji su u nekom smislu razliciti pokusaji da se razveje fuzija/konfuzija koja opseda realitet…i imaginaciju….i granicu izmedju… Filozofska interpretacija filma - potreba da se recepcija filmskog fenomena redefinise i percipira, da se filmski tekst propusti kroz diseminacijske filtere, da se upletena hijazmicka tkiva sinestezija i asocijacija tog teksta osete na kozi i prepoznaju kao rad sopstvenih nerava…kako doskociti ljudskoj totalnosti, kako izazvati, isprovocirati njen voljni, emocionalni, fantazmicki talas?…panoptikon ubrzan do N-tog frejma u sekundi grabi da pojede sav silicijumski potencijal… Antropoloske konsekvence tehnoloske konstrukcije realnosti precizno ekranizuju pomodni filmovi - Hologram Man, Digital Man, Fractal Man. Tradicionalno rivalstvo “Glasa” i “Slike”, diskurzivnog i vizuelnog jezika, danas je razreseno u korist dominacije Panopticke paradigme, no da li je ta paradigma sposobna da i dalje usisava realnost? I dalje, da li je fil(mo)ozofija potrebna filmu koji inace sve govori sobom? Napukline u filmskoj semiotici je moguce pratiti i odatle izvuci neke opste smernice za dalju pricu… Nadnaravno, to je i svrha organizovanja jednog ovakvog simpozija u Novom Sadu…

U subotu 23.feb. u 19:00 cas bice sparno. Pod mesecevom LILIT dogadja se radijacija poezije.Niko nece pusiti jer to nije zdravo,iako ce neki pokusavati da to urade krisom. Na sceni ce biti musko-zenski fokus eksplozije, svojevrsna rotacija zvukoreci…Poetry switch, women witch-pitch….U pitanju je Jasna Manjulov, zena koja ce se LILITirati.

 

August 2008
M T W T F S S
« Apr    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031